Sve na svijetu ima svoje lice A na njemu i obraz i oči i nos, (Kao i ove našeg grada ulice), Sa kojeg se čita i jad i ponos. Gledam jedno takvo lice danas – Ne, nije tlapnja kao u bajci- Sa njega srce priča na sav glas Kako je njemu kucati u tužnoj…
Mirišem, omaljen i alav, Sav opijen i gladan, Tvoju erotiku golu, I mislim na neko Novo vrijeme, Duboko zagledan Kroz okno ljubavi. Preda mnom novembar Vjenčanicom raskošnom maše; Svatove zima Sa sjevercem skuplja. Pretvaram ti dojke U snježne brežuljke, Na glatkim skutovima Rasplamsavam žišku; Čudna je ljubav Kao kadar I srs…
Na vrata mladoženjine kuće prvo su izašli svirači, jedan za drugim podjednako obučeni, u košuljama bijelim od kamrike i šalvarama niskog tura od beza crnog, a o pasu prevjesima crvenim opasani, još uz to i crvene fesove nakrivili i unazad i u lijevu stranu. Okupljeni pred kućom ushićeno povikaše: – Aman jarabi, vidi…
Čim ašlame počnu zabjelčiti, stari Džafer dovuče ostruge i još neprocvala gloga pa ih zatrnji. Ondje, u prvoj račvi stupova, obično se to desi kao iznenađenje, djeca ugledaju toliko trnja kao da se udružilo sto svraka i ogromno zajedničko gnijezdo načinile. Tvrdičluk Džaferov često i uspije, i najodvažniji trešnjokusci ponekad odustanu od penjanja…
– Rodile su slatkulje, Bogu hvala! – sjedajući na šilte kraj nastavljene tave jabukovom širom, hvalio je djed rod. – Jest, vala – reče babo, te spusti žarač kraj vatre i sjede pored djeda. – Treba paziti da ne zagori …, jazuk bi bilo…, napeklo se u njoj dosta pekmeza a još…
Otkako je tunju zasadio brko Muharem ispred svoje kuće, prošlo je mnogo godina a ona nikako rod da da. Čak i kad bi beharala, roda nije bilo. Nekad cvat smlati pozni mraz, nekad bogme i sam cvijet, tek što zamiriše u boji roze, svehne i opadne. Nije da je bila zakržljala. Rasla je…
– Evo, djedo, poslala ti nena…, veli: "Nosi djedu vode, skapat će od žeđi… nije lahko zasaditi lipić!" – Jest vala, za sve treba truda – preuzimajući škoravim rukama bardak i maštrafu, potvrdio je djed – ovu hesperidsku voćku naumio sam vama mladima u amanet, neka vam se nađe – dodao je djed…
Stradali su sužnji na ćupriji čajničkoj za amanet pokoljenju, na mostu u Brčkom za epilog zauvijek! Vozač specijalnih poštanskih kola Juso Čardaklija, čim predade nama poštarima u Poštanskom centru Tuzla poštu koju je jutros dovezao iz Gornjeg Rahića, ispruži se na trosjedu u kancelariji da malo protegne i odmori umorne staračke…
Od neki dan, oborena snažnim kosačkim zamasima, trava se suši na vrelom julskom suncu. Sad je red, kad se potrefila hora, iskoristiti lijepo vrijeme i spremiti sijeno za ziminu malu. Čim je ljetna mlaka rosa ustala, preko njive su se razmilile kupilice. Sjatilo se, što bi se reklo, i staro i mlado, i…
– Danas će dijeliti! – pred okupljenim narodom reče povjerenik. Ali narod i juče okupljen isto ovako, dok je čekao gibiru, čuo je istu priču. I koliko dugo ni sam ne znam, iz dana u dan, okupljen tako sluša samo riječi utjehe, a pomoći ni od iladža, pa je, snebivajući se, većinom šutio….